ZLATKO I JOYCE
BALOKOVIĆ
HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I
UMJETNOSTI OBJAVILA KNJIGU ZLATKO
I JOYCE BALOKOVIĆ. DONATORI STROSSMAYEROVE GALERIJE STARIH MAJSTORA
AUTORA BORIVOJA
POPOVČAKA
Autor
knjige je upravitelj Strossmayerove galerije HAZU Borivoj
Popovčak.
Bogato ilustrirana knjiga velikog formata na gotovo 300 stranica
rezultat je trogodišnjeg Popovčakovog istraživačkog rada.
Naglasak joj je na donaciji 34 likovnih djela koja su svjetski
poznati hrvatski violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce
ostavili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a koja
predstavlja jedinstvenu cjelinu unutar fundusa Strossmayerove
galerije starih majstora te otkriva profinjeni ukus i istančani
smisao za likovnu umjetnost bračnog para Baloković. Osim slika koje
je Joyce Baloković naslijedila od svog oca Williama Bordena,
donaciju čine slike nizozemskih majstora od 16. do 18. stoljeća,
djela francuskog slikarstva 19. stoljeća, radovi slikara barbizonske
škole te slike hrvatskih slikara 20. stoljeća koje je Zlatko
Baloković dobio na dar prigodom koncertiranja po domovini ili osobno
kupovao izravno od likovnih umjetnika. Dio slika bračni par
Baloković nabavio je tijekom svojih brojnih putovanja po svijetu i
one svjedoče o upućenosti u likovne trendove zemalja u kojima su
boravili te o njihovu osebujnom afinitetu za slikarstvo i likovnu
umjetnost uopće.
Osim
detaljnom analizom doniranih umjetnina, knjiga se bavi i violinama
koje je Baloković donirao Hrvatskoj akademiji, od kojih je
najpoznatija znamenita violina King
Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735.
Nakon
smrti Zlatka Balokovića 1965., Joyce Borden Baloković, prema
njegovoj i svojoj želji, 1966. je osnovala Fond za stipendije za
hrvatske studente na Sveučilištu Harvard. Kako je napisala u
popratnom pismu, Zlatko Baloković odlučio se na taj čin jer je
osjećao posebnu odgovornost za Hrvatsku kao svoju domovinu. U
vrijeme kada Hrvatska nije bila samostalna i slobodna država, već
dio socijalističke Jugoslavije, to je imalo veliko simbolično
značenje za međunarodnu afirmaciju Hrvatske, ali i konkretne učinke
za mlade hrvatske znanstvenike i hrvatsku znanost u cjelini. Prema
želji bračnog para Baloković, Fondom raspolaže Sveučilište
Harvard,
a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima pravo prvenstva
predlaganja jednog ili više kandidata na temelju znanstvene
izvrsnosti. Do sada je stipendije dobilo 75 osoba. Prvi
stipendist, od 1967. do 1968., bio je muzikolog Ivan Supičić, od
1983. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od
1974. do 1975. stipendist je bio i arhitekt Velimir Neidhardt,
današnji predsjednik HAZU, akademik od 1991.
Joyce
Borden Baloković je 1968., prema suprugovoj želji, Akademiji
poklonila violinu King,
dok je umjetnine ostavila Strossmayerovoj galeriji svojom oporukom.
Galerija ih je zaprimila 1972., godinu dana nakon smrti Joyce Borden
Baloković.
„Bezrezervna
pomoć koju su supružnici Baloković pružali ne samo institucijama
i udruženjima u Americi i domovini, posebice nakon Drugog svjetskog
rata, već i anonimnim žiteljima iz svih kutaka ondašnje
Jugoslavije, odraz je njihove nesebičnosti, širokogrudnosti i,
nadasve, domoljublja. Poglavito je ono iskazano kod Joyce Baloković,
koja je Hrvatsku zavoljela i vezala se za nju te je u njoj odlučila
i vječno počivati uz svojeg supruga. Ovom se knjigom nastojalo
evocirati uspomenu na to dvoje izuzetnih ljudi, ukazati na njihov
bogat kozmopolitsko-društveni život i izuzetnu predanost
filantropskim ciljevima i promidžbu Hrvatske u svijetu te povrh
svega odati priznanje i izraziti zahvalnost za vrijednu donaciju –
zbirku slika darovanih Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koje
su dijelovi od njihova zaprimanja nezaobilazno nazočni u svim
stalnim postavima Strossmayerove galerije starih majstora sve do
današnjih dana“, napisao je u uvodu knjige Borivoj Popovčak.
Autor
se u knjizi također pozabavio biografijama Zlatka i Joyce Baloković,
koristeći se pritom i Balokovićevom autobiografijom iz 1938. koja
se, otisnuta strojopisom, čuva u Arhivu HAZU. Ondje se čuvaju i
brojne Balokovićeve fotografije od kojim su mnoge prvi put
objavljene u ovoj knjizi.
Zlatko
Baloković bio je istinski građanin svijeta, virtuoz koji je
muzicirao pred carevima i caricama, kraljevima i kraljicama, papama,
državnicima, u poznatim svjetskim koncertnim dvoranama širom
svijeta, ali i pred radnicima u tvorničkim halama. Rodio se 21.
ožujka 1895. u Zagrebu i zarana je pokazao glazbeni talent pa već
1904. počinje učiti violinu u Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog
glazbenog zavoda kod glasovitog profesora Vaclava Humla. Završivši
glazbenu naobrazbu u Zagrebu, 1911. upisuje studij na Muzičkoj
akademiji u Beču kod profesora Otakara Ševčika i Arnolda Rosea,
koncertira u Berlinu i Moskvi 1913., a već sljedeće godine, nakon
završetka studija, odlazi na turneju po Egiptu i Italiji. Uoči
početka Prvog svjetskog rata nastupio je u Vatikanu pred
kardinalskim zborom i bio primljen u audijenciju kod pape Pija X., a
tijekom rata koncertira po svim većim hrvatskim gradovima, kao i u
Trstu i Beču, među ostalim i pred carem i kraljem Franjom Josipom.
Baloković 1920. odlazi na turneju po Švicarskoj, Francuskoj i
Engleskoj gdje nastupa u prestižnim koncertnim dvoranama, da bi
1924. otputovao u New York. Polučivši znatan uspjeh koncertirajući
po svim većim američkim gradovima, Baloković se trajno nastanio u
New Yorku, gdje se zbližio i s Nikolom Teslom. Tada upoznaje Joyce
Borden, kćer čikaškog milijunaša Williama Bordena, kojom se
oženio 1926. Od tada bračni par Baloković živi između Amerike i
Europe i počesto navraća i u Zagreb. Godine 1931. svojom jahtom
odlaze iz San Francisca u Australiju i Novi Zeland, gdje Baloković
održava niz koncerata. Put oko svijeta, koji je trajao 16 mjeseci,
odraz je njihova avanturističkog duha i težnje za otkrivanjem
dalekih zemalja i upoznavanjenjem njihovih kultura.
Početkom
Drugog svjetskog rata Joyce i Zlatko Baloković osnivaju Komitet za
pomoć Jugoslaviji kojem je
počasna
predsjednica bila Eleanor Roosevelt, supruga tadašnjeg predsjednika
SAD-a. U ondašnju Jugoslaviju odlaze 1946., gdje Baloković održava
niz koncerata. Nastavio je neumorno koncertirati diljem Amerike,
Europe i tadašnje Jugoslavije, gdje 1954. održava koncerte u povodu
50 godina svojeg umjetničkog djelovanja. Angažirao
se i oko prikupljanja sredstava za Iseljenički dom i Koncertnu
dvoranu „Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Na putu prema Zagrebu,
gdje je kanio proslaviti svoj 70. rođendan, Zlatko Baloković umire
u Veneciji 29. ožujka
1965. od
srčanog udara, a pokopan je na Mirogoju. Ondje je 1971. pokopana i
njegova supruga Joyce.
Objavu
knjige Zlatko
i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora
financijski su pomogli Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu
Grada Zagreba.